Drugi svijet

“Spasi me!” — odzvanjalo je niskom zamućenom frekvencijom

“Ne puštaj me!” — tutnjilo je niskom zamućenom frekvencijom

∞∞∞

Probudio sam se lako. Neuobičajeno lako. Legao sam u jedan iza ponoći. Sada je četiri. Gotovo nezamisliv osjećaj sreće me obuzima. Ni sam ne vjerujem, jer jutra su obično bolna. Sreća ovaj put nadilazi turobnost ponovog rađanja. Od kuda dolazi, pitam se. Zapravo znam… pa nisam ni spavao. Jesam, naravno da jesam, ali osjećaj je kao da dan nije ni završio. Samim time nema ni buđenja. Sreća dolazi od misli. Misli koje me ovih dana ispunjavaju srećom. Bolje rečeno požudom. Bolje rečeno životom. Požudom za životom. Ima jedan cijeli unutarnji svijet koji me čini sretnim.

Okrećem se Dinu, koji bezbrižno spava pod kutem od trideset stupnjeva u odnosu na mene i Tamaru. Slatki mali pizdun, tako bih mu — umjesto poljupca — izderao se na uho. Zaslužio je, s obzirom što nam radi ovih dana. Nemam snage za njegovu snagu bezosjećanja. Prestar sam za to. Ukratko, volim to đubre malo. On je dio mog svijeta, ne unutarnjeg, već mog prvog svijeta.

Tamara spava. Kosa joj miluje jastuk, vrh kažiprsta joj miluje nos. Naginjem se. Mirišem je. Lagano joj ljubim spoj nosa i kažiprsta. Kao duh. Ne želim biti zapažen, ali opet želim da me osjeti na dubljoj — podsvjesnoj razini. Sebično, znam. Ona je također dio mog prvog svijeta, sa ozbiljnim pretenzijama na moj unutarnji svijet. To joj naravno neću nikada dopustiti. Nitko tu nema šta tražiti. Nesebično, znam.

Wiing Wiing. Stiže WhatsApp poruka. Marko šalje link na video koji će tog dana dići IT zajednicu na noge. Bivši zaposlenik poznatog IT startupa izlazi sa prljavim rubljem u javnost. Čovjek više nekoliko godina ne radi u toj kompaniji. Iznosi puno detalja koji su doveli do njegovog nezadovoljstva. Ono što me zaintrigiralo jest iskrenost u svojoj patnji i koji sve detalji mogu utjecati na nečiju patnju. Ono neko fino tkanje koje najčešće ostane zatomljeno i neizrečeno. Zašto je tome tako? Zašto ne postoji konfrontacija u tom trenutku?! Nije li ta mogućnost da imaš nešto za izgubiti presudna za odgodu te konfrontacije?! U glavu mi je sletila paralela. Slučaj Harvey Weinstein. Odnosno Weinsteinov efekt, kako ga zovu. Zašto te osobe nisu odmah konfrontirale svoje agresore? Jer u oba slučaja radi se o nasilju. Ipak, konfrontacija je izostala u trenutku agresije, ali pojavila se naknadno. Sa vremenskom odgodom. Postoje naravno i prave žrtve, ali ovdje ne pričam o njima. Nekako mi se čini da nas svih jebe ta prokleta ideja da imamo nešto za izgubiti. I zbog toga odgađamo sve moguće konfrontacije. Dok nije prekasno. Dok ne izgubimo sebe i ne možemo se više pogledati u ogledalo. I onda krivimo druge za nešto što su forsirali, ali na kraju pristanak je ipak bio naš. Naš je bio pristanak za ulazak u drugi svijet. Svijet koji nije naš, ali bio nam je privlačan.

Ostavljam telefon. Ušuškan u požudu prema unutarnjem i prvom svijetu, puštam da misli teku zlatnim koritima rijeka. Rijeke vijugaju kroz pitomu divljinu tuđih odsjaja. Presijavaju se kapljice koje poput dijamanata sudnjeg dana, čekaju da nestanu. Ili budu ponovo stvorene.

Zzzk. Zzzk. Vozim. Autopilot. Već sam na putu prema Labinu. Iz Barbana spuštam se prema dolini rijeke Raše. Dino je na zadnjem sicu, u dječjoj stolici, gleda u budućnost. Sasvim mirno. Sunce me povremeno zaslijepljuje.

∞∞∞

Mislav se vraća iz smjene. Počela je u sedam navečer prethodnog dana, a završila danas u sedam ujutro. Fali mu Slavonija, ali u Istri su bolji uvjeti. Radi po cijeloj Istri, živi u Medulinu. Jučer je imao i nepredviđenu rotaciju smjene. Budan je dvadesetčetiri sata. Misli na Kristinu. Još ga nije prošlo.

- “Bio sam đubre” sada mu je jasno.

- “Bio sam đubre prema sebi! Kako bi me i trpila takvoga?!” sada mu je jasno.

Mislav je bio zgažen. Gazili su ga drugi. U biti, gazio je sam sebe. Prihvaćao je to. Gadio se sam sebi. Dopuštao je tuđe svijetove. I tako u krug. Misli su mu vrludale. Gorčina natopljena nezadovoljstvom tekla je koritom Raše, paralelno sa službenim Puntom. U nekim je trenucima mrvila korito i izbijala van. Valovi. Oceanski valovi na trenutke drmali su Punto. Dizali ga i spuštali. Podsvijest je preuzela kormilo nad Puntom. Savršeno ga kontrolira dok lomeća krijesta ispušta Punto u slobodni pad. Mislav otvara oči.

∞∞∞

Uvijek su mi tuđi, drugi svijetovi stvarali nelagodu. Osjećaj nepripadanja. Nešto iskonski krivo za mene. Kada god sam virio u njih bilo je pogubno za mene. Raša je tekla mirno prema meni. Kroz kapljicu mi se presijava sunce i kao igla ulazi mi u mozak.

∞∞∞

Mislav otvara oči. Kroz dijamantnu kapljicu koja mu spaja kapke, vidi srnu. Instinktivno pomiče volan u desno. Punto se kao surf daska penje na val od nepomične stijene. Katapultiran je bočno u zrak.

∞∞∞

Izlazim slijep iz zavoja. U sjeni sa lijeve strane nazirem tamnu stranu ceste. Sjena se miče brzinom metka, dok mi igla izlazi iz mozga. Prasak me zaglušuje. Paraliziran sam. Drugi svijet je stigao. Okrećem se prema Dinu, on i dalje gleda u daljinu. U svom je svijetu. Kao da zna šta ga čeka, ali odbija. Konfrontira se. Ne dopušta. Ja sam ponovo dopustio da me sjebe drugi svijet. Mada nisam imao izbora, jer se drugi svijet zabio u mene. Gubim svijest. Zatvaram oči.

∞∞∞

“Spašavam se!” — odzvanjalo je niskom zamućenom frekvencijom

“Ne napuštam se!” — tutnjilo je niskom zamućenom frekvencijom

Related posts:

Have you ever tried to run something in background inside an server instance on AWS EC2? Well, after you exit from the server the process dies, this means that the service that you providing will not…

Music is an important part of my life, as it is for many people. How and where that music is created doesn’t concern everyone, but if you are recording musician or creator of sound in its many forms…

She is the epitome of the path I want to follow as far as work and career are concerned. She is great at what she does. When she talks, she goes all professional and intimidating and this leaves me…